e, ako nekog zanima, onaj iz proslog posta, onaj "preprecheni", je otishao u istoriju. Shta sam nauchila iz svega? Da ne valja prebrzo zakljuchivati...i ne treba se prebrzo upushtati u bilo shta. Malo me brine shto i dalje ponavljam iste greshke. Naivna sam. Verujem u spontanost i romantiku. Da, verujem i u pruzhanje druge shanse. A izgleda da ne bi trebalo.
Josh jedna stvar koja me brine. Jako mi nedostaju prijatelji. Teshko je ovde se sprijateljiti. Svi su zauzeti, dosta zatvoreni krugovi, vecina Amerikanaca koje sam do sada upoznala nekako mi deluje...ne znam ni ja...nepristupachno, chak i kad su ljubazni...a i da nisu Amerikanci, nedostaju mi moji prijatelji koji me dugo znaju, koje ja dugo znam, sa kojima mogu da budem to shto sam, a ne stalno da budem tough...
A zashto me brine to? Kad cu se uskoro vratiti? Pa zato shto mi je shefica ponudila da ostanem ovde...zadovoljna je kako radim...to je odlichna prilika za karijeru...mnogo bih mogla da nauchim, mnogo da uradim, mnogo mnogo mnooogoo vishe nego u Srbiji....
i skoro sam vetj i odluchila da to prihvatim...ali, naidju mi ovakve vecheri, kada sam bash sama, kada ne znam kako da to izdrzhim, kada ponavljam sebi da ima mnogo tezhih stvari i da ce se sigurno i meni josh tezhe stvari deshavati i da ima mnogo toga na chemu treba da budem zahvalna i zadovoljna....ali kad bih samo imala nekog da bar uzhivo pricham o tome svemu sa njim/njom...ma ni dechko mi ne treba toliko koliko mi treba neki prijateljski razgovor, uzhivo!! A taj preprecheni nece da budemo prijatelji, jer misli da bih ja zhelela vishe....ma (*&$%)*&$% se ti znash!...ok, pardon my french, ali uvredio me, na vishe nachina, josh ranije, a ja preshla preko toga, i josh mu ponudila da budemo just friends...i on onda to kazhe.
I tako...ponovo, kao onda u Nemachkoj, sam u slichnoj dilemi...moram da preispitam svoje prioritete, da nekako procenim shta i koliko mogu da izdrzhim, a shta ne...nije to bash jednostavno unapred znati...ajde zamislite vi da ste sami u drugoj zemlji, plus uzhas kompetitivnoj i vrlo licemernoj...ok, reci ce mi neko: "pa sama si to birala"...da, jesam, jer me vuche i ta ambicija, da uradim nesto dobro u svom poslu, da naucim jos, vuche me i to jako...ali nekad pomislim da je ta ambicija jacha od mene same. Da ne mogu da izdrzhim to shto sam sebi zacrtala...ljudi su socijalna bica, treba im podrshka, i to podrshka uzhivo...mozhda bi mi bilo lakshe da imam kuche...damn it, zashto nikako da reshim neke stvari, ista pitanja kao iz Nemachke, kao iz Srbije, mislila sam da sam nekako ojachala, kad ono, opet sve isto...umorna sam vishe....
sta radis u Americi? :)